Prožimanje internetskih i radijskih usluga čime je dotadašnje poimanje radija kao
broadcastinga skrenulo prema narrowcastingu odnosno „pripremi sadržaja za određene
ciljne skupine ili osobe“ prepoznato je još početkom 21. stoljeća. Posljedično, umjesto
nekadašnje pasivne radijske publike dogodio se iskorak prema aktivnim konzumentima koji proizvode, šire i konzumiraju „svoj“ sadržaj. Prema Jenkinsu, konvergencija stvara novu publiku koja dobrovoljno i aktivno participira u radu radija, a za praćenje jednog sadržaja koristi raznovrsne platforme.
Flew navodi kako medijska konvergencija kao izravna posljedica digitalizacije medijskog
sadržaja i popularizacije interneta, spaja „tri C“ – computing (računarstvo), communication (komunikacija) i content (sadržaj). Osim što transformira uspostavljene industrije, usluge i radne prakse čime predstavlja veliki izazov za javnu politiku i regulaciju, omogućuje i pojavu posve novih oblika sadržaja.
Medijska konvergencija može se proučavati iz tehnološkog, sadržajnog, industrijskog,
društvenog i političkog aspekta. Upravo je interaktivnost kao ključno tehnološko i sadržajno obilježje konvergiranih medija promijenilo koncept i poimanje tradicionalnih medija. Umjesto linearne FM distribucije koja slušatelju donosi program u stvarnom vremenu i u neizmijenjenom obliku, konvergirani radio omogućava ne-linearnu konzumaciju u vremenu kad to slušatelju najviše odgovara (streaming, radio na zahtjev, podcast). Potvrđuju to i recentna radijska istraživanja (Hirschmeier i dr., 2019; Jacobs Media, 2020; Laor, 2022) koja ukazuju na želju slušatelja-korisnika da sami budu „urednici svog radija“ na mjestu i vremenu koje im osobno odgovora. Prema Laoru, preferencija slušatelja prema fragmetiranim dijelovima programa rezultat je potrebe kontrole nad odabranim sadržajem, mogućnosti ponovnog slušanja te uštede vremena. Mobilno-informacijska revolucija transformirala je radio u „interaktivni, demasificirani i asinkroni medij”. Promjena je osobito zamjetna kod „milenijalaca“ koji žele interakciju na nelinearnom radiju u vremenu i na mjestu koje im odgovara (Rajar, 2019).
Predstavljajući povijest radijske konveregncije od 90-ih do danas, Bottomley smatra da je riječ o „evolucijskom pomaku“, ali koji je ipak povijesno konzistentan s ranijim načinima emitiranja. Različite vrste internetskih radija (e-radiji), streaming kanali, sadržaj on-demand i podcast su nove (digitalne) radijske prakse, a ne zasebno novi mediji. Upravo izrazita, iako drugačija, konverzacija prilagođena novim generacijama pokazuje da je radio ostao osoban i emotivni medij.
Zahvaljujući promjenama uzrokovanima konvergencijom, slušanost radija i dalje je stabilna: oko 84% stanovnika EU dnevno sluša radio oko 142 minute (EBU, 2022).

Dodatne informacije dostupne na: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:122:231377